1. Granica tečenja (σ S)
Kada se čelik ili uzorak istegnu, kada naprezanje prijeđe granicu elastičnosti i čelik ili uzorak nastavlja prolaziti očiglednu plastičnu deformaciju iako se naprezanje više ne povećava, ta se pojava naziva popuštanje, a minimalna vrijednost naprezanja kada se pojavi popuštanje je granica tečenja. Ako je Ps vanjska sila na točki tečenja s, a Fo je područje loma uzorka, tada se granica tečenja σ s =Ps/Fo(MPa), MPa naziva MPa jednaka N (Newton) / mm2, (MPa =106Pa, Pa: PASCAL =N/m2)
2. Granica tečenja (σ 0.2)
Granica tečenja nekih metalnih materijala nije očita i teško ju je izmjeriti. Stoga, kako bi se izmjerile karakteristike popuštanja materijala, naprezanje pri kojem je trajna zaostala plastična deformacija jednaka određenoj vrijednosti (obično {{0}}.2 posto izvorne duljine) definira se kao uvjetna granica tečenja ili skraćeno granica tečenja σ 0,2.
3. Vlačna čvrstoća (σ B)
Maksimalno naprezanje materijal postiže tijekom vlačnog istezanja od početka do loma. To pokazuje koliko je čelik otporan na lomljenje. Odgovarajuća vlačna i tlačna čvrstoća, čvrstoća na savijanje itd.
Ako je Pb najveća vlačna sila materijala prije nego što se slomi, a Fo površina poprečnog presjeka uzorka, tada je vlačna čvrstoća σ b= Pb/Fo (MPa).
4. Istezanje (δ S)
Nakon što je materijal slomljen, plastično produljenje duljine i postotak izvorne duljine uzorka naziva se produljenje ili istezanje.
5. Omjer tlačne čvrstoće (σ S / σ B)
Odnos granice tečenja (granice tečenja) čelika i vlačne čvrstoće naziva se omjer granice tečenja. Što je veći omjer tlačne čvrstoće, to je veća pouzdanost konstrukcijskih dijelova, opći omjer tlačne čvrstoće ugljičnog čelika je {{0}}.6-0.65, niskolegirani konstrukcijski čelik je {{6} }.65-0.75 legirani konstrukcijski čelik je 0.84-0.86.
6. Tvrdoća
Tvrdoća je sposobnost materijala da se odupre tvrdim predmetima koji pritiskaju njegovu površinu. To je jedan od važnih pokazatelja učinkovitosti metalnih materijala. Opća tvrdoća je veća, a otpornost na habanje je skočila. Često korišteni pokazatelji tvrdoće su tvrdoća po Brinellu, tvrdoća po Rockwellu i tvrdoća po Vickersu.
⑴ Tvrdoća po Brinellu (HB)
S određenim opterećenjem (obično 3000 kg), kaljena čelična kugla određene veličine (obično promjera 10 mm) se utisne u površinu materijala i drži neko vrijeme. Nakon uklanjanja opterećenja, omjer opterećenja i površine udubljenja je Brinellova tvrdoća (HB), a jedinica je kg sile /mm2 (N/mm2).
⑵ Tvrdoća po Rockwellu (HR)
Kada je HB> 450 ili je uzorak premali, test tvrdoće po Brinellu ne može se koristiti umjesto mjerenja tvrdoće po Rockwellu. Koristiti dijamantni konus s gornjim kutom od 120 stupnjeva ili čeličnu kuglu promjera 1,59 ili 3,18 mm za utiskivanje u površinu mjerenog materijala pod određenim opterećenjem, a tvrdoća materijala može se izračunati pomoću dubina udubljenja. Tvrdoća ispitnog materijala podijeljena je u tri različite ljestvice:
HRA: Tvrdoća dobivena s opterećenjem od 60 kg i prešom s dijamantnim konusom za iznimno tvrde materijale kao što su tvrde legure.
HRB: tvrdoća se postiže upotrebom opterećenja od 100 kg i kuglice od kaljenog čelika promjera 1,58 mm, koja se koristi za materijale niske tvrdoće (kao što su žareni čelik, lijevano željezo, itd.).
HRC: tvrdoća dobivena opterećenjem od 150 kg i prešom za bušenje konusa za vrlo tvrde materijale kao što je kaljeni čelik.
⑶ Tvrdoća po Vickersu (HV)
S opterećenjem manjim od 120 kg i kutom vrha od 136 stupnjeva, dijamantni četverokutni stožasti utiskivač utisnut je u površinu materijala, a površina udubljenja materijala podijeljena je s vrijednošću opterećenja, što je Vickersova tvrdoća vrijednost (HV).
